Moskva – struktura prstenova i Kremlj u sredini. Takvoj su urbanoj formaciji posebno sklone vizionarske ideje, kako utopijske – npr. Campanellin Grad sunca ili Filareteova Sforzinda – tako i one suprotne, a nerijetko joj se pripisuje i uloga medijatora između zemaljskog i nebeskog. Slika Moskve kao koncentričnog grada sveprisutna je u društvenoj imaginaciji, što je čini posebno pogodnom za totalitarne vizije. Taj se geometrijski ideal 1930-ih savršeno stopio u sliku nove metropole s nerealiziranom Palačom Sovjeta u samom žarištu, a rekonstrukcija Moskve postala je tračak nade za sve one na periferiji Sovjetskog Saveza, posebice od početka masovnog stambenog programa 1950-ih. No, kad sustav u središtu takvog uređenja trune, nerealizirane utopijske konotacije vrlo lako se prevode u distopijske, a viziju savršenog grada nagrizaju rastuće prostorne
i socijalne razlike. Uz moć koncentriranu u središtu, periferija je ta gdje ideološke parole najranije gube značenje. Upravo tu, uz rub vanjskog moskovskog prstena, kroz seriju fotografija naziva Pastoral: Moscow suburbs, Alexander Gronsky bilježi prizore koji balansiraju između ove dvije vizije, ne dopuštajući ni jednoj da uzme primat.